Kada ne bi bilo nuklearnog otpada, nuklearna energija bi bila savršena. Zbog toga naučnici stalno rade na tome kako da riješe problem sporo razgradivog opasnog materijala koji zrači.
Još uvijek je rano govoriti, ali čini se da je na pomolu nešto što bi moglo revolucionarno da promijeni način na koji gledamo na nuklearni otpad. Revolucija je u tome da bi novo rješenje koje bi ne samo pomoglo eliminaciji tog otpada, već i donijelo efikasno rješenje za baterije koje napajaju ogromnu većinu uređaja koje koristimo.
Istraživači sa Univerziteta u Bristolu već šest godina istražuju model baterija koja se pogoni putem beta otpada nuklearnog otpada. Tipična betagalvanska ćelija sastoji se od tankog sloja radioaktivnog materijala koji se postavlja između poluprovodnika. Kako nuklearni materijal prolazi kroz svoj neminovni raspad, on odašilje beta čestice koji oslobađaju elektrone prisutne u poluprovodnicima, čime se stvara električna energija.
Da bi se riješio problem smanjenja gustine snage radioaktivnog izvora ukoliko je on dalje od poluprovodnika, koristi se PCD ili polikristalni dijamant. Radioaktivne baterije proizvode se procesom hemijskog taloženja isparenja, koji se koristi i za proizvodnju vještačkih dijamanata. Na kraju se dobiju ozračeni dijamanti koji imaju ulogu i radioaktivnog izvora i poluprovodnika.
Isto tako, dobije se baterija koja izložena beta radijaciji koja daje male količine električne energije. Teoretski, takva baterija može da radi hiljadama godina.
Naravno, ova ideja još je daleko od komercijalne upotrebe za ono što svi priželjkuju, a to su telefoni i računari. Za početak će se praviti komercijalni prototipovi za pejsmejkere i senzore, koji ne iziskuju velike količine struje.
