Internet kao pokušaj zadovoljenja emocionalnih potreba

Kako roditelji mogu pomoći da djeca budu svjesnija svog ponašanja i potreba?

Piše: Bobana Popović, savjetnica na Plavom telefonu

Internet je sjajna stvar! Omogućava nam mnogo toga – možemo da se povežemo i održavamo kontakt sa osobama čak i kada one nisu u našoj fizičkoj blizini. Možemo da učimo i saznajemo mnogo stvari na brz i jednostavan način, a možemo i da se zabavimo.

Takođe, internet danas predstavlja važan faktor socijalizacije (pored porodice, škole i vršnjaka) i njegova uloga u razvoju i životu djeteta je važna!

Iako mnoge odrasle osobe smatraju da djeci nije mjesto na internetu i da oni nemaju tu šta da rade, danas je sve teže izostaviti internet iz života djeteta.

Znate li da svako ponašanje kojem pribjegavamo za nas ima neku funkciju? Da, upravo tako!

I onda kada pomislite da dijete ‘gubi vrijeme’ na internetu, za njega to vrijeme itekako ima smisla. Možda nije korisno provedeno vrijeme, ali ima neku svrhu – vrlo često dijete na taj način pokušava da zadovolji neke emocionalne potrebe koje u realnom svijetu ne može da zadovolji.

O kakvim potrebama se radi? 

  • Potreba za povezanošću ili bliskošću – neki je smatraju i biološkom potrebom jer smo mi društvena bića, a mnogo godina ranije, povezanost sa drugima je omogućavala preživljavanje i opstanak vrste. Nama je potrebna i fizička bliskost – da je neko tu sa nama, kao i emocionalna bliskost – osjećaj da postoji neko ko može da nas razumije i prihvati onakvima kakvi jesmo. Ako u realnom svijetu djeteta trenutno ne postoji takva osoba, internet može biti prostor gdje će tražiti takvu osobu. Zbog zadovoljenja ove potrebe, dijete će lakše stupati u kontakt sa drugim osobama ukoliko mu oni daju ‘pozitivne reakcije’ (govore lijepe riječi, tu su za njega, slušaju ga..), što sa sobom donosi veliki rizik od iskorištavanja i zloupotrebe djeteta u druge svrhe.
  • Potreba za sigurnošću i kontrolom – osjećati sigurnost znači da imamo slobodu da istražujemo svijet oko nas, ali da u svakom trenutku znamo da postoji sigurno mjesto gdje se možemo vratiti. Sigurnost znači i dosljednost, jasna pravila i predvidljivost. Često se može dogoditi da u realnom svijetu djeteta ne postoji osjećaj sigurnost – na primjer, odrasta u takvim okolnostima da često očekuje opasnost i da nikada ne zna šta sljedeće može da se dogodi. U takvim okolnostima, odlazak na internet može biti njegov pokušaj da stvori svijet koji će biti predvidiv i koji će mu dati osjećaj kontrole – na primjer, dijete napravi jedan profil na društvenim mrežama pa ga obriše ili provodi vrijeme igrajući igrice, što mu omogućava da u imaginarnom svijetu on uradi ili odluči nešto.
  • Potreba za autonomijom ili nezavisnošću – svima nam je potrebno da imamo samo svoje vrijeme i da radimo neke aktivnosti bez drugih. U realnom svijetu, dijete na različite načine pokušava da se ‘osamostali’ i da pokaže odraslima da je ono dovoljno zrelo da donosi neke odluke i da samo nešto radi. Odrasle osobe nerijetko mogu u potpunosti prigušiti ovu potrebu onda kada pokažu nezainteresovanost, ismiju dijete ili kada ga kritikuju. Tada dijete može na internetu pronaći mjesto gdje će ispoljavati ono što želi i bez nadzora roditelja, što mu daje osjećaj nezavisnosti.
  • Potreba da se izbjegne neprijatnost i bol – svakome se dešavaju stresne situacije i proživljavamo različite probleme. Kada smo odrasli, lakše nam je nositi se sa tim problemima. S druge strane, većina djece danas, nažalost, nema tehnike emocionalne regulacije koje mogu primijeniti u stresnim situacijama. Kada doživljavamo da bi se moglo dogoditi nešto strašno ili kada nam je teško, prirodno je da želimo da to izbjegnemo. Provesti nekoliko sati na internetu skrolajući po društvenim mrežama, gledajući različite sadržaje, za dijete može biti način kako da pobjegne od mnogih problema (da, i dijete ima problema!) i bar nakratko olakša situacija. Takođe, kada dijete drugom djetetu upućuje pogrdne nazive ili kada ga ismijava, može biti način kako da se zaštiti od bola vodeći se razmišljanjem “bolje ja druge, nego oni mene”.
  • Potreba da budemo pozitivno vrednovani od drugih – važno nam je da očuvamo ‘pozitivnu sliku’ o sebi. Kada posmatramo ponašanje djece i mladih, kroz razumijevanje ove potrebe možemo da razumijemo iz kog razloga dijete koristi filtere, fotošop ili na internet postavlja samo ono što je lijepo.
  • Potreba za pripadanjem –  na kraju, ali ne i manje važna potreba. Smatra se jednom od primarnih potreba, a posebno dolazi do izražaja u periodu adolescencije. Ako dijete u realnom svijetu nema osjećaj pripadnosti nekoj vršnjačkoj grupi, na internetu može tražiti grupu gdje može težiti ka pripadnosti. Upravo zbog ove potrebe, dijete često može da prihvata izazove drugih ili da radi ono što i drugi rade, čak i kada je svjesno da to nije u redu. Na ovaj način, dijete zapravo pokušava da se uklopi, ali ne doživi osjećaj pripadnosti.

Sigurno je da postoji još neka potreba koju dijete pokušava da zadovolji na internetu. Ono što je važno napomenuti jeste da pobrojane potrebe i nije baš moguće zadovoljiti time što ćemo nekoliko sati provoditi na internetu, što takođe i povećava rizik da dijete doživi neugodno iskustvo na internetu.

Koja je uloga roditelja u emocionalnoj regulaciji djeteta? 

Roditelj bi trebalo da bude primjer i da podučava dijete kako može da se na adekvatan način nosi sa različitim neugodnim emocijama. Evo par savjeta koja roditeljima mogu pomoći da podstiču kod svog djeteta emocionalnu svjesnost:

  1. Pokrenite temu i podstičite otvoreni razgovor o emocijama. Na primjer: Kada se dogodi (navedite primjere situacije) šta je ono što ti osjećaš? Meni kada se to dogodi, ja osjećam (navedite emociju).
  2. Kako biste mogli da se spustiti na djetetov nivo, pitajte ga kako ono tumači određenu situaciju. Na primjer: Kada se to dogodi (navedite primjer situacije), šta to za tebe znači? Kako ti to doživljavaš?
  3. Uvažite djetetove emocije. Na primjer: Vjerujem da ti bude teško povodom toga što proživljavaš. U redu je da osjećaš (navedite emociju koju je dijete navelo). Ja sam tu za tebe. 
  4. Ne pretpostavljajte već pitajte dijete šta mu je potrebno. Na primjer: Želim da ti pomognem. Da li želiš da podijeliš sa mnom šta je tebi u ovom trenutku potrebno?
  5. Ako dijete ne zna odgovor, normalizujte (u redu je da ne znaš) i ponudite mu par odgovora kroz svoj primjer. Na primjer: Da sam na tvom mjestu, meni bi bilo potrebno (navedite), ali to ne znači da je i tebi isto to potrebno. Nemamo iste potrebe i zato mi je važno da čujem šta je tebi potrebno.
  6. Ako dijete zna odgovor, pitajte ga na koji način može zadovoljiti određenu potrebu. Na primjer: Na koji način možeš zadovoljiti tu potrebu? Šta je ono što sada želiš da radiš? Šta misliš, na koji način ti to može koristiti i kako ćeš se osjećati nakon toga? 
  7. Ponudite djetetu mogućnost da zajedno uradite tu aktivnost. Na primjer: Da li ti ja mogu nekako pomoći u tome?
  8. Ponovite djetetu da ste tu za njega.

Zašto je važan ovakav način komunikacije između roditelja i djeteta? 

  • Otvoren razgovor o emocijama dovodi do toga da dijete može da uvidi povezanost između ponašanja i emocija, da osvijesti svoje potrebe i da uvidi u kakvoj funkciji je određeno ponašanje (da li mu koristi ili ne).
  • Kada pokazujemo interesovanje, dijete ima doživljaj da smo tu za njega i da sa nama može razgovarati o problemima koji ga muče.
  • Dijete može da ponese poruku da su emocije O.K. i da je u redu šta god da osjeća.

Takođe, na ovaj način štitimo djecu od neugodnih i rizičnih iskustava na internetu.

Ukoliko niste sigurni kako zaštiti dijete ili ste imali neugodno iskustvo na internetu, pozovite besplatno i anonimno Plavi telefon – 080 05 03 05, plavitelefon.ba